AutorZoran Hercigonja
U sklopu šeste ključne aktivnosti našeg interdisciplinarnog projekta „Zdrav okoliš za zdrav život!”, tim učenika posvetio se rješavanju jedne vrlo česte dileme: mijenja li se razina prirodnog ionizirajućeg zračenja kada se nalazimo izravno na suncu u usporedbi s boravkom u hladu. Budući da prirodno pozadinsko zračenje čini čak osamdeset posto ukupne godišnje doze koju primi prosječan čovjek, a dolazi iz svemirskih dubina kao kozmičko zračenje te iz samog tla i stijena kao terestrijalno zračenje, razumijevanje njegove dinamike na otvorenome prostoru ključno je za procjenu svakodnevne sigurnosti. Kako bi proveli ovaj zanimljiv pokus, učenici su izašli u školsko dvorište te pomoću naprednog Geiger-Müllerovog brojača mjerili različite kombinacije zračenja na precizno određenim udaljenostima od tri, dva i jednog metra od tla, odvojeno provodeći cijeli protokol u dubokom hladu i na izravnom sunčevom svjetlu.
Mjerenja su obuhvatila praćenje ukupnog alfa, beta i gama zračenja, kao i odvojena mjerenja samog gama zračenja te kombinacije beta i gama čestica. Dobiveni tablični rezultati ponudili su iznimno poučne znanstvene spoznaje i otklonili uobičajene zablude. Pokazalo se da su razine ionizirajućeg zračenja u hladu i na suncu vrlo slične te da nema nikakvih dramatičnih odstupanja ovisno o tome obasjava li nas Sunce ili se skrivamo u sjeni. Primjerice, ukupno zračenje na udaljenosti od tri metra u hladu iznosilo je 0,140 mikrosiverta po satu, dok je na suncu na istoj udaljenosti zabilježeno 0,103 mikrosiverta po satu. Slična ujednačenost uočena je i kod čistog gama zračenja koje je na udaljenosti od jednog metra u oba slučaja iznosilo identičnih 0,090 mikrosiverta po satu, što potvrđuje stabilnost prirodne pozadinske mikroklime.
Glavni zaključak ovog učeničkog istraživanja jasno umiruje javnost jer pokazuje da sve izmjerene vrijednosti odgovaraju uobičajenoj, niskoj pozadinskoj razini zračenja i ne predstavljaju nikakav zdravstveni rizik za ljude u svakodnevnom okruženju. Iako Sunčeva svjetlost donosi toplinu i ultraljubičasto zračenje, ona sama po sebi ne pojačava opasno ionizirajuće zračenje na površini Zemlje jer nas naša atmosfera uspješno štiti poput štita. Naši mladi istraživači podsjećaju da je prirodno zračenje stalni dio našeg planeta te da je ljudski organizam kroz evoluciju potpuno prilagođen ovim malim, sigurnim količinama, što nam omogućuje bezbrižan boravak na otvorenom i svježem zraku.
mag. educ. math. et phys. Ines Košćak
mag. educ. math. et phys. Elizabeta Šimunović, profesor mentor
08
O autoru