AutorMarko Vrtar
Pričitajte tekst učenice Stele Obradović iz 4C razreda naše škole koji je bio predložen za državnu razinu smotre LiDRaNo.
Na krilima mira
Sunce je svoje prve zrake rasulo na perje golubice čija je bjelina sada zlaćano sjajila. Graciozno je sletjela na ogradu starog bolničkog balkona i u meni izazvala spokoj kakav dugo nisam osjetila. Njen kljun tražio je mrvu kruha, njene oči usmjerile su se prema mojima, njena krila raširila…
U sobu je ušla sestra, mir je nestao, a mojim je venama prokolala nova doza Klavocina. Sunce je hrabrije zasjalo, ali moje su oči odabrale mrak. Odlučno sklopljene prikazivale su mi igru sjena i prigušenih obrisa s druge strane kapaka. Završivši svoju predstavu, sjene su se sakrile iza kulisa, a na pozornicu su izašli stvarni obrisi poznatih ljudi i vratili me desetak godina unatrag.
Zabljesnuo me majčin osmijeh i podsjetio me kako se glasno znala smijati. Stavljajući mi prvu školsku torbu na leđa bila je ponosna i sretna, malčice uplašena shvativši da me šalje u potpuno novi svijet. Moje mlado srce nije shvaćalo njen strah, jedina spoznaja bila mu je sigurno majčino krilo i čvrsta očeva ruka. Oko slike te ruke omotala se sjena upravo provirivši iza zastora. Bljesak. Ništavilo. Podne.
Bolnička hrana spuštala se mojim grlom poput planinara koji pada i pritom svom snagom pokušava usporiti svoj pad zabijajući metalne štapove o planinu. Umorno tijelo umorilo mi je duh. Boreći se opet sa sjenama skrenula sam pogled na balkon. Golubica je lagano lebdjela iznad ograde, ali se nije spuštala. Vrućina joj je otežavala let, a meni disanje. Svaki je stupanj s ciglama u džepu sjedio na mojim plućima. Nisam imala izgleda protiv sjena. Zapetljale su se u čvor i zacrnile moj pogled na balkon.
Ovaj put majčine usne nisu formirale onu sretnu krivulju, već su zbunjeno zjapile žedne odgovora. Doduše, bili su oni crno na bijelo napisani, ali izgubljeni u vrtlogu latinskih riječi i medicinskih pojmova. Pronašla ih je tek u skučenoj prostoriji Petrove bolnice gdje se suočavala s viješću o svojoj bolesti i liječenju. Ustajali miris premalene sobe podsjećao me na sliku mrtvaca koju sam slučajno pronašla u ormariću tatinih stvari s očevida i raznih policijskih istraga. Poput daljinskog upravljača to je sjećanje promijenilo program u mojoj glavi i prikazivalo mi emisiju o mom ocu i meni. Kotači starog Golfa okretali su se vodeći me do škole, a meni se okrenuo čitav svemir. Očev prijedlog da zajedno napustimo majku pao je u moju atmosferu kao zvijezda padalica i za sobom ostavio neizbrisiv trag. Mogućnost mojeg odgovora mogla se mjeriti sa šansom da sunce izađe na zapadu.
Upravo tada šarenilo mojeg djetinjstva mučno je poplavilo. Bilo je to ono plavetnilo koje mornarima tjera strah u kosti, nadvilo se iznad mene zamračujući moju plovidbu, uzburkavajući moje vode. Miješalo se sa sivilom, koje je sve moje boje gutalo s takvom proždrljivošću da se prenajelo i odlučilo odspavati koju godinu. Nisam bila sama, pod istim nebom plovili su i moji roditelji i brat, ali svaki je upravljao svojom barkom. A naše su barke različite. One se grade i nadopunjuju čitav život, postaju čvršće i otpornije na oluje. Moji su roditelji svoje već izgradili dovoljno čvrstima da ih održavaju na površini, ali moj je brat tek započeo svoju plovidbu. Zbog njegova neiskustva i nesigurnosti, majka i otac vezali su ga jakim konopcem za svoje barke. Pomagali su mu održavati ravnotežu. Njihova pomoć postala mu je navika, njihova blizina ovisnost. Strah od neuspjeha bio je jači od želje za samostalnošću. Postao je previše vezan i više se nije odvajao.
Snažne su me oluje odvele na drugu stranu. Jasno sam mogla vidjeti što se događa s mojom obitelji, ali bila sam predaleko da bih ikako djelovala. U moru svađa, neslaganja i nepravde snalazila sam se sama. Vjetar koji mi je nekada puhao u leđa sada me udarao u obraze, šamarajući me svojom oštrinom i hladnoćom. Razbacivao je vodu pod mojim nogama, uvijek premalo da me potopi, a previše da je svu izbacim natrag u more. Bila sam nemoćna, iscrpljena i preplašena. Valovi su bili uporni, a nebo kao da je postajalo sve tamnije. Nisam mogla bježati ili zaboraviti, morala sam jednostavno biti tu i snaći se. U meni se razvilo nešto što se zove navika. Navikavala sam se na nemir, svađe i prijezir. Sve što je iza toga slijedilo bilo je poraženo prilagodljivošću.
Snažno je zagrmilo i dno pod mojim nogama još više se potreslo. Voda me zapljusnula ravno u lice. Dubok udisaj. Kašalj. Znoj. Sunce. Izdisaj.
Grmjelo je iz mojih pluća kad sam širom otvorila oči, a voda koja me oblijevala bio je hladan znoj. Još jednom duboko udahnem i normaliziram svoje disanje. Na trenutak sve se smirilo. Snovi su se ugasili kao što se gasi plamen svijeće kada se puhne u njega. Moja mi je obitelj poput svijeće pružala i toplinu i svjetlost, ali ona bi se uvijek iznova gasila. Nitko od nas nije je mogao stalno paliti, a nikad nismo bili dovoljno hrabri da pokušamo zajedno. Tako sada na mjestu koje je predviđeno za ljubav, zajedništvo i svjetlo, prebiva tama. Na tom je mjestu hladno jer ako išta pokušam sama, opeći ću se. Zbog toga ne žalim i ne bojim se, ipak najotpornije cvijeće cvjeta zimi.
Kroz prozor sam mogla vidjeti da daleko, na drugoj strani grada, iza šume izvire sunce. Svoje boje prelijeva po onim poznatim bijelim krilima. Ovaj put, golubica je sjedila nevjerojatno blizu i svojom je prisutnošću potvrđivala ono što osjećam. Mir.
O autoru