AutorMarko Vrtar
Na sam dan zaljubljenih, 14. veljače 2014., u jutarnjim sam satima, zajedno s ostalim učenicima Medicinske škole Varaždin i u pratnji profesorica Nataše Vuković, Jadranke Težački , Dragice Divjak i Danijele Štrige, pošla u posjet Kući sunca u Globočec. Iz svakog razreda skupilo se uglavnom po dvoje učenika te smo tako popunili jedan autobus i zajedno krenuli širiti sreću.
Sjedila sam s Tenom, a nama objema vožnja je zaista brzo prošla jer smo razgovarajući zaboravile na kilometražu. Pritom sam bila silno uzbuđena jer sam znala da ću, pojavivši se tamo, upoznati djecu, ali i odrasle koji uspijevaju biti sretni unatoč svojoj bolesti. Kada smo došli u Globočec, radosno nas je dočekala predsjednica udruge gđa. Ruža Zlatar te smo zajedno s njom krenuli do same Udruge. Stigavši ondje, raširenih ruku i otvorena srca dočekali su nas i mladi i stariji. Bili su jako sretni jer smo ih odlučili posjetiti, ali i upoznati, razveseliti. Potom nam se obratila gđa. Zlatar uputivši nam nekoliko riječi o radu Udruge i o njenom napretku. Nakon toga uslijedio je program domaćina. Na pozornici su se neprekidno izmjenjivale recitacije i solo izvedbe poznatih nam pjesama, kao što je „Lavanda“ Halida Bešlića. Završetkom tog dijela Petra Kovač zahvalila se u ime cijele škole na njihovu gostoprimstvu te je ujedno najavila naše iznenađenje. Naime, Tena, Ivona i ja odlučile smo razveseliti oboljele pjesmama „Mi trebamo ljubav“ i „Tebe ne bih mijenjao“, a potom je svatko dobio po jednu čokoladu. Nakon toga uslijedilo je veselo druženje; pjevalo se, plesalo i jednostavno – uživalo. Imala sam priliku plesati s malim desetogodišnjim Tomislavom, zaista sjajnim plesačem. Bila sam i u igraonici, gdje je dječak našim učenicama podijelio nekoliko crteža povodom Valentinova. Inspirirana njegovom idejom i ja sam njima ostavila svoj crtež. Nadam se da im se svidio.
Kada je došlo vrijeme dolaska, darovali su nam poklone kao sjećanje na zajedničko druženje. Svatko od nas dobio je po jedan kalendar i srce na štapiću. Cijelo vrijeme nastojali smo fotoaparatom uhvatiti svaki dragocjeni trenutak. Odlazeći, mahali smo im razočarani zbog brzog odlaska, ali sretni što ćemo obuzeti vedrim sjećanjima veselo dočekati druženje sljedeće godine.
Tea Krušelj, 3. D
O autoru